U martovskom broju razgovarali smo sa Orsatom Ligorijem, docentom Odeljenja za klasične nauke Filozofskog fakulteta. Kao stručnjak za klasičnu filologiju, i jezike koji se osim na njegovim predavanjima nigde drugde ne uče (sanskrit, staropersijski) objasnio nam je njihovo zajedničko poreklo, put od indoevropskih korena i zašto je poznavanje jezika jedno od glavnih preduslova za razumevanje fenomena staroklasičnog sveta.
1.Na odeljenju za klasične nauke Filozofskog fakulteta u Beogradu predajete grčki jezik i sanskrit. Da li možete ukratko da objasnite koja je veza ovih jezika?
Da, svakako. Potrebno je prvo da se zna da su ova dva jezika, grčki i sanskrit, potekla od tzv. indoevropskog prajezika koji se, prema jednoj teoriji, govorio u crnomorsko-kaspijskoj stepi prije oko 3.500 godina. Grčki pripada istoimenoj, grčkoj, a sanskrit tzv. indoarijskoj grani indoevropskih jezika. (Ova grana je zapravo ogranak šire, indoiranske grane kojoj, osim indoarijskih, pripadaju i iranski jezici). Od indoevropskoga prajezika potekle su, osim toga, i druge grane indoevropskih jezika, tj. italska, keltska, ili italokeltska, germanska, baltoslovenska, toharska, jermenska i albanska grana. (Slučaj anatolijske grane duga je priča.) No, i na temelju ovakvog razgraničenja možemo bez ustručavanja reći da su grčki i sanskrit, prema tome, dva indoevropska jezika na temelju kojih se, u poređenju sa jezicima ostalih grana, rekonstruiše indoevropski prajezik. (Indoevropska rekonstrukcija egzaktna je nauka!) Ovoliko mogu reći ukratko. I mogu, štaviše, reći i to da su za indoevropsku rekonstrukciju, kako mislim, indoiranska i grčka grana najbitniji izvor podataka. Zato sam riješio da na Odjeljenju, u okviru fakultativne nastave, studentima klasičnih nauka (koji indoevropeistiku uče u sklopu istorijske gramatike), ponudim i fakultativne kurseve različitih indoiranskih jezika, i to sanskrita, staropersijskog i avestijskog, koji su, što se učešća tiče, otvoreni i za sve ostale zainteresovane studente Fakulteta (a često se desi da dođu i oni sa drugih fakulteta).
2.Između ostalog, bavite se i poreklom reči u srpskom i hrvatskom jeziku, tj. pozajmljenicama koje smo preuzeli iz latinskog i grčkog. Da li nam možete dati primer neke reči koju danas koristimo a nismo svesni da smo je preuzeli iz starogrčkog?
Jedan tzv. kriptogrecizam? Svakako! Evo, to je sh. hobotnica (ili hobot) što po mom mišljenju potiče od grč. ὀκτώπους ‘hobotnica’, tj. od osnove ὀκτωποδ-, posredstvom dalmatskog *ktoβοdo, ili slično, a što izdvajam jer se radi o mojoj etimologiji – jednoj od najmilijih! – o kojoj sam pisao u članku Сх. хоботница iz 2014-e (otkad hobotnice više ne jedem). Na istom mjestu usput sam predložio i to da je sh. hlap, ta vrsta raka, problematičnog imena, možda porijeklom od grč. κάραβος ‘strižibuba (?); rak ili od lat. carabus ‘rak’ (što je pak opet od grč. κάραβος), a što bi, ako sam u pravu, onda bila još jedna takva riječ, tj. još jedan kriptogrecizam.
3.Osim obaveznih predmeta studentima pružate mogućnost da na dopunskim kursevima savladaju i jezike koji se, u Srbiji, skoro nigde drugde ne mogu naučiti, poput sanskrita i staropersijskog. Kako ste Vi savladali ove jezike i koja je bila motivacija za njihovo učenje?
Izuzev klasičnih jezika, grčkog i latinskog, koji su zaseban predmet, na studiju lingvistike naučio sam, u okviru indoevropeistike, sanskrit i staroslovenski, u prvom redu, a u drugom hetetiski, lidijski, toharski, avestijski, mikenski, frigijski, staronordijski, staroengleski i albanski.
Završni ispit iz indoevropeistike dao sam iz staropersijskoga, a, osim toga, sâm sam učio oskički i umbrijski, tzv. sabelske jezike, litvanski i gotski. (Litvanski dvije godine svaki dan, sa mojim prijateljem Borisom, iz neke ruske knjige.)
Na trećoj godini osnovnih studija bio sam paralelno upisao francuski i švedski (a na studiju švedskog radili smo osim švedskog i danski), ali, nakon prve godine, ispisao sam se jer je ipak bilo previše predmeta iz kulture, civilizacije i književnosti, koji me nisu nimalo interesovali.
Kasnije sam u Holandiji dobio doktorsku stipendiju i ondje proveo četiri godine, gdje sam, između ostaloga, naučio i holandski. Doktorirao sam jednom, sa temom iz dalmatoromanskog jezika, i drugi put, iz srpskog.
Posljednji jezik koji sam naučio je vlaški. Nikola Golubović, maternji govornik srpskog i vlaškog (i moj kolega), predložio je, kada je kao student slušao neka moja predavanja, da skupa opišemo vlaški dijalekat Bora i Majdanpeka. I mi smo, kroz dvije godine, o ovom jeziku, evo, napisali čitavu knjigu (koja će, kako se nadamo, izaći ove godine). Nego, nuspojava ovog iskustva je činjenica da sam ja osim vlaškoga morao da savladam i druge rumunske jezike: rumunski, arumunski, meglenorumunski i istrorumunski, a to me je baš lijepo bilo zabavilo!
Osim toga, učio sam, kad sam bio student, i neke neindoevropske jezike, i to hebrejski, estonski, finski, svahili, zulu, baskijski, indonezijski i korejski, a kasnije, kad sam bio apsolvent, završio sam i paralelni studij japanskoga. Sa druge strane, veoma mi je žao što nikad nisam naučio arapski i turski, ali riješen sam da, što se toga tiče, ova dva jezika savladam čim prije.
Momentalno spremam kurs avestijskog, koji će se održati u proljećnom semestru ove godine, a za iduću godinu, ja mislim, ponudiću kurseve frigijskog i jermenskog. (V.M. sa klasičnih nauka u šali mi kaže da sam, po raznolikosti ponude sudeći, svojeručno riješio da uništim Filološki fakultet!)
Motivacija? Vidi odgovor na pitanje broj pet.
4.Trenutno je u toku kurs staropersijskog na Filozofskom fakultetu, koji Vi predajete. Kako bi Persijanci rekli „KuŠ! je najbolji časopis na svetu„?
Ali, razlikuj Kuša dahyušuvā fratama ‘KuŠ! je najbolji na svijetu’ i Kūša dahyušuvā fratama ‘Etiopija je najbolja na svijetu’, tj. Kuša i Kūša, da ne bude — kuku! — da Dariju imputiram da je strani agent!
Izraz θātiy Dārayavauš xšāyaθiya ‘kaže kralj Darije’, koji sam iz šale dodao (po pisarskoj obijesti), veoma je čest izraz na natpisu u Behistunu (na kojem manje-više svaki odjeljak ovako počinje.)
Napomena: riječ fratama nije u staropersijskom zabilježena u ovom obliku (nego samo u nom mpl fratamā), ali može se sa sigurnošću pretpostaviti da je nom msg glasio fratama; up. stind. prathamaḥ.
5.Koliko jezika, zapravo, govorite i da li imate najdraži među njima?
Nisam poliglot: ne govorim mnogo jezika (3 ili 4).
Najveći broj onih jezika koje sam učio, kao npr. sanskrit ili staropersijski, nisam učio da bih ove jezike govorio, nego da bih na temelju razumijevanja njihove materije mogao da što bolje rekonstruišem indoevropski prajezik – čija rekonstrukcija je problem aritmetičkog tipa – pa mogu, kako ispada, da kažem da je moj osnovni motiv u učenju većine ovih jezika jedan rijedak oblik matematike, tzv. indoevropska rekonstrukcija.
(Govorom se – u podjeli na Jezik i Govor – ne zanosim ni najmanje; svu pažnju poklanjam isključivo Jeziku, a Jezik je – u ovom, sosirovskom smislu – nijem, ili racionalan. Ja mislim.)
Najdraži jezik? Da, svakako, imam najdraži jezik. To je japanski. Na drugom mjestu mogao bih da izdvojim i arumunski koji je, kako mislim, neobično lijep jezik (i koji bi japanskom, bojim se, mogao da ukrade prvo mjesto.). Dodatno, neobično su lijepi, kako mislim, i naši relikti iz balkanskog latiniteta, kojima sam dosle uspio da posvetim jednu knjigu i jedanaest članaka.
6.Ko treba da upiše klasične nauke?
Studije klasičnih nauka su, prema svojoj osnovnoj koncepciji, studije jezika i književnosti (To jest, grčkog i latinskog jezika, helenske i rimske književnosti). Prema tome, na pitanje ko treba da upiše klasične nauke, logičan je odgovor – onaj ko se interesuje za makar jednu od ove četiri komponente: grčki jezik, latinski jezik, helenska književnost, rimska književnost. No, osim jezika i književnosti, klasične nauke biće, uopšte, i studije klasične starine, a ovo onda, s mjerom, uključuje aspekte civilizacije, arheologije, istorije, filozofije, religije, umjetnosti, i tako dalje, to jest, uključuje čitavu fenomenologiju staroklasičnog svijeta. I, ja bih rekao da klasične nauke treba da upiše onaj koji se interesuje za klasičnu starinu uopšte, jer često biva da je jezik – taj glavni predmet našega izučavanja – jedini materijalni ostatak ovog ili onog fenomena, bez obzira na njegovu prvobitnu narav (koja ne mora da bude jezička), pa slijedi da je poznavanje jezika glavni preduslov za poznavanje ne samo jezičkih nego i nekih vanjezičkih fenomena staroklasičnog svijeta.
Ja sam klasične nauke upisao jer me, u okviru indoevropeisitike, bila interesovala istorija klasičnih jezika.
7.Šta treba da naučimo od starih Grka a šta od Rimljana?
Ne mislim da čovjek uči po naravoučeniju nego iz iskustva; prema tome, od Grka i Rimljana ne treba, ja mislim, da naučimo ništa, tek tako, jer su to Grci i Rimljani, ali, zato, o Grcima i Rimljanima možemo, ako hoćemo, da naučimo koješta, i to na temelju iskustva grčke i rimske starine (a trudom nauke), i ovako, a to jest putem iskustva, naučićemo, ja mislim, sve što treba da znamo. (A, neosvjedočeno naravoučenije, što se toga tiče, kao izvor i ma kakvog znanja ja kategorički odbacujem: možda zato tako često grešim?)
8.Kada je čovek zaista slobodan?
Ne mislim da je čovjek slobodan dok god Misao ili Um zavisi od Jezika. (A pitanje je da li postoji Um ili je pak sve Jezik, što nikako ne bih volio.) Ali, šta je sad ovo? filozofija? Ne znam ništa!
Kao hipotezu ostavljam tek ovo: „Čovjek je zaista slobodan kad je Svjestan i nezavisan od Jezika.”
(A dodajem, što sam jednom prilikom bio za se napisao, to jest: „Language constitutes the Mind: Mercury reigns the Mind. Language prostitutes the Mind: Mercury reins the Mind.”
Ovo je, u orahovoj ljusci, zaista sve što ja o ovom pitanju umijem kazati, tj. jezikom.
9.Da možete da otelotvorite jedno antičko božanstvo, koje bi bilo Vaš izbor?
Od bogova, bio bih, valjda, Poluks.
U grčkom mitu, Kastor i Poluks (ili Polideuk) bili su braća blizanci. I, jednom prilikom, Kastor pogine, a Zevs, otac bogova, sažali se na veliko cviljenje Poluksovo i dozvoli da Kastor svaki drugi dan oživi pod uslovom da Poluks, koji je bio postao besmrtan, svaki drugi dan umre. (Ili tako nekako.) I Poluks pristane, a njegov brat, Kastor, po dogovoru oživi; i ovako Poluks spase glavu svog brata Kastora.
Zašto, dakle, Poluks? Pa, imam dva razloga. Prvo, moje Sunce nalazi se, prema poganom učenju astrologa, u konjunkciji sa zvijedom β Gem, koja se zove i – Pollux. (U horoskopu ja sam blizanac. Ovaj razlog je zabavan i nebitan.) I drugo (i, prema tome, jedino), Poluksova žrtva je, zavidan oblik heroizma, i ja bih volio, veoma jednostavno, da ja budem taj heroj a ne Poluks. Ali, bogovi nijesu dali! (Ja sam blizanac samo u horoskopu.) Svejedno, u istoriji mojih maštanja ovo je bio i ostao naročito čest scenarij (koji se bez moje volje još uvijek projektuje na analogne slučajeve, kao npr. na lik Dean-a Winchester-a u seriji Supernatural). Ne znam zašto je tako…
Bilo kako bilo, druge su opcije, od bogova (a osim Poluksa), Hermes i Aid (ili Had), a od junaka, bez sumnje, Odisej (i to, možda, Odisej kao ubica prosaca). Ali – jao! – moj veleučeni kolega i po milosti božjoj prijatelj, g. dr D.T., obavještava me da bih, od tih mitskih lica, naprotiv, bio najbolji kao – Kreont od Tebe!
10.Atina, Hera ili Afrodita?
Parisov sud? Uf! Pa, ne mogu mirne duše reći da mislim da je i jedna od njih lijepa, nego bih, valjda slično kao Paris, odabrao onu, bilo koju, koja bi mi sredila dejt, ali ne sa Helenom od Sparte, kao u priči, nego sa Persefonom (za koju pak mogu mirne duše reći da mislim da je lijepa i – da smo match).
11.Sapfo je rekla da se očima može učiniti da je lep čovek dobar, ali će dobar čovek uvek biti lep. Da li se slažete sa tom tvrdnjom?
Ne znam. Ako se eksperimentalno dokaže, složiću se!
12.Poslednje pitanje, koje postavljamo svim sagovornicima – da li možete čitaocima KuŠ!-a da preporučite knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili umetničko delo, kojem bi trebalo da posvete pažnju?
Mjesto filma preporučiću film, dokumentarac, i vlog, zatim umjetnika i, mjesto knjige, knjigu i blog, a drugo ne bih preporučivao od straha da ne preporučim kakav kliše!
Film: The Witch iz 2015-e. (O Đavolu. Sa veoma uspjelim jarcem u ovoj ulozi.)
Dokumentarac: Terry Pratchett: Choosing to Die.
Umjetnik: @michaelreedyart (na Instagram-u).
Vlog: Cody’sLab (na YouTube-u). Čudesno! Divno! Krasno!
Knjiga: The Discovery of Language Holger-a Pedersen-a. (Original na danskom. Izvrsna stvar, uzbudljiva i zabavna – kao Indijana Džouns ili Uncharted 4 – ali o jeziku i lingvistici.)
Blog: The Profane and Sacred Blog of Fannie Appleshine. Ovo je blog mog prijatelja i pjesnika, g. Vuka Uskokovića. G. Uskoković nije baš najbolji pjesnik a njegove pjesme nisu baš tip stvari koje ja inače čitam, ali možda će se naći i takvi ljudi koji će htjeti da ovakvo nešto pročitaju. (Bez sumnje, postoje mnogo bolji blogovi.)
piše: Jovana Nikolić
