piše: Iva Vukotić
Pretpostavljam da ste svi nekad imali prilike da vidite goblene sa pastoralnim scenama, jedete bombonjere u kutijama na kojima su nacrtani anđelčići i rumene čobanice ili ste čak upoznati sa pravcem u umjetnosti pod nazivom rokoko. Već i sama riječ rokoko zvuči nekako vrcavo, veselo, poput ringišpila koji se okreće na našem jeziku dok je izgovaramo. Za februarsku Sliku meseca izabrala sam upravo jednu predstavnicu ovog stila. Ona je prepoznatljiva i lako se može naći i u popularnoj kulturi današnjice. Naravno, riječ je o slici Ljuljaška Žaka Onorea Fragonara.
Žak Onore Fragonar rođen je 5. aprila 1732. u Grasu. Bio je jedan od najistaknutijih predstavnika rokokoa i poznat po svojim ljupkim, galantanim, vještački pozitivnim scenama iz svakodnevnog života i pejzažima. Kad kažem „svakodnevnog života”, mislim na onaj život koji je bio karakterističan za aristokratiju (teško da je običan seljak iz 18. vijeka sa periferije Pariza imao luksuz da se zabavlja na izletima i organizuje piknike). Fragonar je volio svjetlost i vibrantne boje. Njegov opus je nježan, sladak, šarmantan i veseo.
Jedno od njegovih najupečatljivijih djela je Ljuljaška. Naime, radi se o prikazu mlade žene u velikoj „pufnastoj” ružičastoj haljini koja se ljulja na ljuljašci u šumarku u prisustvu dvojice muškarca. Pun naziv slike je Radosne nezgode na ljuljašci. Vidljiv je slobodan polet djevojke čija je noga podignuta tako da je cipelica skliznula sa njenog stopala i ostala da lebdi u vazduhu. Gotovo potpuno skriven muškarac u sijenci navodi ljuljašku konopcima, vjerovatno pomažući mladoj dami da se zaljulja. Drugi, aristokratski obučen mladić leži na zemlji sa pogledom prema djevojci, odnosno njenoj podignutoj suknji. Prisutne su i statue puta (malih krilatih anđela). Jedan je prikazan sa prstom na usnama u znak tišine, a druga statua je sačinjena od dva zagrljena anđelčića. Može se pomisliti da se radi o ljubavnoj aferi, temi koja je u rokokou bila donekle poželjna. Neke pretpostvke i tumačenja ove slike idu toliko daleko da ukazuju na svojevrsni ljubavni trougao između djevojke, njenog starijeg muža koji je ljulja i ljubavnika koji se krije u travi.
Prema pojedinim svjedočenjima, naručilac je prvo „pikirao” slikara Gabrijela Fransou Dojena da naslika pejzaž sa njim i njegovom ljubavnicom kao glavnim akterima. Dojenu je bilo neprijatno da se upušta u tako neozbiljan posao, pa je tu dužnost prepustio Fragonaru. Naručilac je čak zamislio da njegovu gospođicu ljulja biskup, ali je Fragonar ipak odlučio da naslika običnog francuskog džentlmena onog doba. Bilo kako bilo, tema je vesela, erotična i, na neki način, pruža predah od teških biblijskih prikaza kojima nas je učio barok. Rokoko je pravac „za uživanje”, ne zahtjeva čitanje između redova jer tog prostora nema. Skrivene poruke, tumačenja i analize se mogu nagađati samo u kontekstu nastajanja i želja naručioca.
Na Ljuljašci najistaknutije su nježne boje i još nježnija struktura haljine koju nosi glavna glumica u ovoj vrcavoj drami. Žene u rokokou su sve manje-više iste: lijepe, plave, svijetle puti, bez obzira na to da li su u pitanju bezbrižne čobanice ili dame iz visokog društva. One se odmaraju na pašnjacima ili padaju u zagrljaj svojim zgodnim ljubavnicima koji nenajavljeni upadaju u odaje. Stariji istraživači i teoretičari 18. vijeka smatrali su rokoko nazadnim stilom, nečim što nema vrijednost, što je kičasto i nepotrebno. Pa opet, kako ćemo bez tog prstohvata hedonizma? Možete da gledate na rokoko kao na poseban začin koji dolazi da nas okrepi nakon dramatičnog baroknog iskustva, kao šećer u prahu na vrhu kuglofa. Tu je da ukrasi, ali i pojača slatkoću koja se rasplinjava na vrhu jezika. Možda su to i Fragonaru govorili. To da je previše ušećeren i neozbiljan. Pa ipak, rokoko je danas priznat i visoko pozicioniran kao posebna etapa u proučavanju umjetnosti novog vijeka. Prema tome, život u oblaku šećerne vune i ne djeluje tako loše.
februar, 2023.
