piše: Ermina Ribić
ilustracija: Bojana Đurić
Danas, u svijetu u kojem tehnologija napreduje brže nego ikad, ovakav početak rečenice vrlo očigledno signalizira uplit umjetne inteligencije, LLM-a (Large Language Model) ili, jednostavno rečeno, ChatGPT-a. Prije desetak godina, o umjetnoj inteligenciji razmišljali smo u okvirima sitnih poboljšanja, bilo u kvalitetu pretrage, preporukama sadržaja ili prepoznavanju glasa, ne sluteći da će ubrzo postati sposobna da učestvuje u mnogo kompleksnijim zadacima.
Tema umjetne inteligencije odavno je pronašla svoje mjesto i u književnosti. Jedan od najranijih i najznačajnijih primjera jeste drama R.U.R. (1920), autora Karela Čapeka. Čapek, češki dramatičar i pisac poznat po svojim naučnofantastičnim radovima, u ovom djelu prvi put uvodi termin robot. Sama riječ dolazi iz češkog jezika i predstavlja spoj riječi robiti i robata, koje znače raditi i radnik, čime se nagovještava i ključna tema djela: odnos između čovjeka i njegove vještački stvorene radne snage.
Industrija i ideja najjeftinije radne snage
„Moramo uključiti sirenu, jer Roboti inače nikada ne bi prestali raditi.”
(Čapek, Karel. R.U.R. Sirius, br. 127, Dec. 1986., str. 14.)
Drama R.U.R. smješta radnju u preduzeće Rosumovi univerzalni roboti (R.U.R.), koje funkcionira kao industrijski pogon, čime Čapek odmah stavlja naglasak na ekonomsku funkciju ovih tvorevina. Autor u prvom činu prikazuje zidni slogan „robot je najjeftinija radna snaga”, ujedno otkrivajući i osnovnu ideju drame. Robot nije stvoren iz naučne radoznalosti, već iz potrebe za efikasnošću i profitom. Samim potezom imenovanja drame po firmi, odnosno fabrici, ovaj češki pisac kao da ironijski ističe komercijalizaciju života i radne snage.
Kroz početnu scenu sa Sulom, koja na prvi pogled djeluje kao obična sekretarica, Čapek slika robote kao savršene radnike: Sula tipka diktat gotovo trenutno, što simbolizira industrijski ideal, to jest maksimalnu produktivnost i minimalni trošak. Činjenica da su roboti većina uposlenih u R.U.R.-u dodatno pojačava kritiku društva koje svodi čovjeka na puku funkciju. No, Čapek ipak uvodi i ljudske likove, i to samo kroz rukovodstvo R.U.R.-a, upućujući na ideju da samo ljudi mogu rukovoditi i odlučivati.
Pored toga što je ovim djelom izumio riječ robot, Čapek je zapravo definirao osobine i funkciju robota u svojoj fikciji. Tako Čapekovi roboti ne osjećaju, ne umaraju se i ne traže naknadu u vidu plate, dok ljudske slabosti, poput emocionalnosti i kreativnosti, smatraju nepotrebnima. Ipak, upravo ta savršenost ističe dehumanizaciju. Drama pokazuje paradoks savršenog rada, jer uklanjanjem svega što čovjeka čini ljudskim, uključujući umjetnost, ljubav i slobodnu volju, stvara se društvo u kojem je čovjek sve manje čovjek, a sve više alat i potrošna roba.
Heri Domin i Helena Glori između etike i ljudskosti
„Čovjek mora biti pomalo lud, Helena. To je najbolja ljudska osobina.”
(Čapek, R.U.R., str. 20)
Sve ove informacije dolaze iz dijaloga u prvom činu, a koji vode Heri Domin, generalni direktor R.U.R.-a, i Helena Glori, imućna kćerka predsjednika koja je, kao i mnogi drugi, došla u posjetu fabrici. Domin je oličenje industrijskog pragmatizma, a njegovi ciljevi su kontrola i profit, dok Helena unosi moralnu dimenziju, postavljajući pitanja o duši, slobodi i mogućnosti robota da djeluju samostalno. Čapek je pažljivo birao i njihova prezimena kako bi dodatno naglasio ovu simboliku: Domin podsjeća na englesku riječ dominate (dominirati), što odražava njegovu težnju za autoritetom, dok Glori označava englesku riječ glory (slava, veličanstvo), ističući Heleninu humanističku ulogu i težnju ka višim vrijednostima koje nadilaze ekonomske ili tehničke interese.
Kroz njihove interakcije, Čapek pokazuje da tehnološki napredak bez etičke refleksije može dovesti do gubitka ljudskih vrijednosti i kontrole nad vlastitim stvaranjem. Helena, zaprepaštena automatizacijom, ističe potrebu da roboti ne treba da budu samo instrumenti za rad, već bića koja mogu razumjeti i osjećati svijet oko sebe, dok Domin i njegovi savjetnici vide robotizaciju isključivo kroz ekonomsku korist. Ova tenzija između humanističkog i utilitarističkog pristupa postaje temelj kasnijih sukoba u drami, uključujući, na koncu, pobunu robota i njihovo preuzimanje svijeta.
Kako je robot ubio čovjeka
„Htio sam da čovjek postane gospodar, da više ne živi samo za koru kruha.”
(Čapek, R.U.R., str. 36)
Drugi čin smješten je deset godina nakon prvog, kada Helena i Heri skupa žive na otoku. Roboti, koji su u početku služili isključivo kao radna snaga, sada pokazuju prve znakove svijesti, te počinju preuzimati kontrolu u fabrici. Čapek koristi ljubavni razgovor između Helene i Herija, u kojem se prisjećaju prvog upoznavanja u R.U.R.-u, da istovremeno progovori o događajima proteklih deset godina i posljedicama ljudskog zanemarivanja etike. Čitateljstvo saznaje kako su se ljudi u Americi pobunili protiv robota i počeli ih uništavati, a vlada je robotima dala oružje i od njih načinila vojnike, što je, naravno, dovelo do ratova.
Ubrzo nakon ove scene, Helena čita najnovije naslove u novinama: roboti ubijaju ljude širom svijeta, a čak su osnovali i svoju organizaciju u Francuskoj. Demografska statistika dodatno pojačava užas situacije: ljudi se više ne rađaju. Ono što se dešavalo prije deset godina van dramskog teksta, sada se odvija pred očima čitateljstva. Pobuna i gubitak kontrole nad vlastitim stvaranjem pojavljuju se kao logična i gotovo neizbježna posljedica ranijih odluka. Napetost raste, a drama jasno nagovještava da će sukob između čovjeka i robota uskoro doseći svoj vrhunac u trećem činu.
Treći čin i epilog R.U.R.-a
„Uništili smo čovječanstvo radi sebičnih ciljeva, radi profita, radi napretka. A sad ćemo se rasprsnuti od veličine.”
(Čapek, R.U.R., str. 36)
U trećem činu Čapek prikazuje potpuni krah ljudske kontrole. Ljudi koji su preostali u R.U.R.-u izolirani su u jedinoj sobi koja još uvijek nije okupirana robotima. Kroz dijaloge između Herija, Alkvista i ostatka rukovodstva otkrivaju se motivi stvaranja robota. Heri, skoro pred potpunim pomračenjem uma, tvrdi da je želio olakšati život ljudima, no, Alkvist i drugi prizivaju pohlepu i profit kao stvarne uzroke katastrofe. U trećem činu otkrivaju se i nepredviđene posljedice ljudske intervencije u prirodu i stvaranje. Doktor, koji je modificirao robote po Heleninom zahtjevu, utjecao je na početak razvoja njihove svijesti, te, na kraju, pokrenuo lanac događaja koji završava pobunom i robotima koji žele da postanu gospodari.
Epilog prikazuje Alkvista, jedinog preživjelog čovjeka, kako očajnički traži recept za stvaranje novih robota dok stvorenja polako preuzimaju kontrolu nad svijetom. Svjestan da je odabran jedino zato što je građevinar i time dijeli sličnost s robotima, Alkvist ne uspijeva otkriti biohemijsku tajnu njihove proizvodnje. Roboti su očajni jer milioni od njih su prestali raditi, a originalni uputak za kreiranje robota je uništen. Kada dođe do Helene i Primusa koje namjerava secirati kako bi otkrio tajnu njihove reprodukcije, Alkvist shvaća da se među njima razvila ljubav. Umjesto toga, pušta ih da pobjegnu skupa, nazivajući ih novim Adamom i Evom.
Čapekova upozorenja
Posljednji likovi koje pratimo, Alkvist i robotski par Helena i Primus, simboliziraju prijelaz. Dok je Alkvist predstavnik ljudske vrste koja nije uspjela kontrolirati vlastito stvaranje, Helena i Primus postaju prvi predstavnici nove vrste. Najjeftiniji radnici iz prvog čina u epilogu preuzimaju ulogu dominantne vrste. Čapek time ostavlja čitateljstvo s dramatičnim i pomalo hladnim naučnofantastičnim završetkom: stvorena bića preuzimaju svijet, a sudbina čovjeka je nesumnjivo završena. No, iako čovjek nestaje, ono što ga je činilo ljudskim – sposobnost za osjećanje ljubavi i moralno prosuđivanje – opstaje kroz robote koji postaju svojevrsni produžetak čovjeka.
Čapekova drama podsjeća nas da napredak, koliko god fascinantan bio, uvijek zahtijeva etičku refleksiju i oprez, inače rizikujemo da stvorimo sisteme koji jednog dana mogu nadmašiti, ili čak u potpunosti zamijeniti svog tvorca. Mi se pak danas možemo tješiti da još uvijek držimo odluke u svojim rukama, barem zasad.
maj, 2026.
