foto: Atila Kovač

piše: Ivana Pavićević

Da je „pozorište istina a stvaran svet fikcija” može potvrditi i najnagrađivanija predstava na festivalima protekle godine Kus petlić u režiji Milana Neškovića i produkciji Narodnog pozorišta Subotica. Dok je većina modernog društva odabrala da ćuti kada treba govoriti, da skriva ili potiskuje emocije kada treba voleti, i da životari obogaćujući svoje materijalno bivstvovanje namesto stvarnog života unutar sebe, ova predstava nas moćno podseća na život onakav kakav on u svojoj biti jeste. A ko bi bolje mogao pisati o suštini života do Aleksandar Aca Popović, kome je taj isti život, zbog reči, zbog emocije, zbog istine bio uskraćen do te mere da je pet godina proveo na Golom otoku. I dok Popović do srži pronicljivo piše o tome kakav je Srbin, a samim tim i čovek, Nešković isto tako promišljeno postavlja predstavu Kus petlić, sa dramaturškinjom Majom Todorović koja vešto i do neprepoznavanja potpisuje dramatizaciju originalnog teksta.

Sama po sebi, ova tragikomedija ima dva plana – političko-društveni, a zatim i intimno emotivni svet običnog čoveka. Upravo stavljanjem fokusa na skoro pa melodramu ovog teksta, reditelj postiže rezultat koji nas duboko dotiče, svestan da je težinu političkog sistema i danas nemoguće zaobići, te da će nama umornima biti odveć dovoljno da ta tema bude prisutna, ali u drugom planu. Izborom da stavi akcenat na „malog čoveka”, na nas same, postiže bliže obraćanje publici, ne samo na racionalnom već i na emotivnom nivou. No odabir teme za prvi plan nije jedino sredstvo kojim nas reditelj uvlači direktno u predstavu. On ruši četvrti zid u ciljanim trenucima: monologom vizije stranca o naravi Srba glumac direktno publici skreće pažnju na naše nacionalne osobine koje je Aca Popović uvek oštroumno primećivao. Brehtovski pristup Nešković takođe koristi u muzičkim numerama posle svakog čina, kojima postiže rolerkoster emocija. Istovremeno, obraćajući pažnju i na najsitnije detalje, on zajedno sa ansamblom kreativno definiše apsurd i crni humor sa kojim se apsolutno identifikujemo, kako to i jeste jedna od naših nacionalno dominantnih karakteristika.

foto: Atila Kovač

Glumačka podela (Minja Peković, Sanja Moravčić, Igor Greksa, Dimitrije Dinić, Srđan Sekulić i Miloš Lazić) je s jedne strane tačan rediteljski odabir, a sa druge strane još jedno podsećanje na snagu subotičkog ansambla koji duboko veruje u neophodnost zajedničkog čina, i shodno samoj predstavi, poseduje beskrajan život u sebi i u stanju je da ga i nama prenese u grudi. U korist konceptu predstave ide i činjenica da pozorište u Subotici (da ponovimo) i dalje nema zgradu već radi u napuštenoj fabrici, a ipak uspeva da, i bez uslova za rad, iznedri sjajan rezultat, što je ipak mač sa dve oštrice jer, površno gledajući, neko tamo može pomisliti  „pa zašto su onda čoveku uopšte potrebni normalni uslovi za rad”.I dok se neki likovi iz predstave adaptiraju na sistem u kome žive, drugi čekaju veliku promenu, a poneki odustaju, jasno je da se i likovi i glumci bore za pristojan život.

Scenografija Marije Kalabić i kostim Biljane Grgur takođe kao da su fabrički savršeno skrojeni za sve nas. Scenografski se vizuelno ističu naopako okrenuta reklama za perionicu koja nas nikad oprati neće i iz koje najzad prokuljaju i miševi i fekalije, i jedno ogledalo u koje bi bilo preporučljivo da se pogledamo, ako imamo hrabrosti. Kostimografkinja je, sem što je socijalno odredila likove, takođe obrnula kostime uvrnuto, izvrnuto ili, najbolje rečeno, naopako kakvi smo.

foto: Atila Kovač

Kraj predstave je obeležen intenzivno postavljenim pitanjem protagonistkinje Milje koju neodoljivo i bez imalo zadrške tumači glumica Minja Peković: „Da li mi biramo život ili on bira nas?” Kako god okreneš, ne ginu nam ni smeh ni suze, ni ljubav ni bol, ni potreba za nežnošću niti borba. Ali dok reditelj Milan Nešković predstavu započinje gromoglasnim zvukom ratnog alarma za uzbunu, u potpunom i zastrašujućem mraku, ne možemo se ne pitati: ako je Aca Popović, iako kažnjavan zbog svojih reči, imao hrabrosti da i dalje govori istinu, imamo li i mi u publici tu hrabrost da izgovorimo svoje mišljenje i znamo li uopšte svoje istine? Kako izmiriti sopstvenu potrebu za mirnim životom, sa empatijom (ukoliko je posedujemo) prema čitavom čovečanstvu? Šta uopšte znači živeti život najbolje što umemo?

mart, 2023.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *